|
Lijenost je definitivno jedna od najgorih stvari na svijetu.
Znaš ono, kad imaš sve potrebno za realizaciju nečega i onda umjesto da se baciš na posao, ti sjedneš za kompjuter. ALI SAMO da bi pogledao imaš li novih mailova, zatim pogledaš dal ti je netko odgovorio na komentar koji si pustio pred tjedan dana, pa malo odeš na facebook, dopisuješ se, pa onda pogledaš koji video na youtubeu... I tako u nedogled. Odjednom dođe večer, a ti se, sjedeći pred tim prozorom u virtualni svijet (koji može nebrojeno mnogo puta biti zabavniji od onog stvarnog, bez obzira priznavali si vi to ili ne) i razmišljaš gdje su prošli sati i sati koje si ti mislio utrošiti na neki produktivan rad.
I šta onda slijedi? Panika. Bar u mom slučaju. I naravno, noćno učenje.
Glupost me prožima i sasvim sam svjesna toga. A ekonomska materija stoji predamnom i kopka me u kutu moga oka.
Ponekada, ali stvarno rijetko me navečer, prije spavanja (tj. usred noći jer valjda godinama nisam zaspala prije ponoći) uhvati neizmjeran entuzijazam.
"Šta ću raditi sutra? Šta ću jesti sutra? A šta ću nosit? Da odmah ujutro odem do grada i kupim ono ili možda popodne s nekim? Pospremit ću si sobu. A mogla bih i kuću. Moram i učit. Ma nema problema, od sutra ću sve riješiti. Navečer ću sigurno zaspati normalno jer ću bit produktivna i korisna. I prije spavanja moram pročitat onu knjigu do kraja da je mogu vratit u knjižnicu. Ok, mislim da je to to."
I sve je to tako lako i tako ostvarivo dok ne osjetim vručinu koja stuja kroz prozor. Izađem van iz sobe, pogledam na sat, shvatim da je 2 popodne i vratim se u krevet. Budilica leži na podu, valjda sam ju srušila u napadu agresije kada je zvonila u kobnih 8 ujutro.
I dan mi opet prođe.
Kako god bilo, ja s time živim iz dana u dan.
Imam želju za napraviti tisuću stvari, ali u bijegu od dosade i rutine, pravila i očekivanja drugih bježim van, daleko od obaveza.
I šta sad? Jedina stvar koju sam htjela napravit je bila da napišem ovaj post. Ne želim mislit na ono šta moram.
Depeche mode otkazan, Španjoska, red, rad i disciplina. I... pakao?
Amélie: [to blind man] Let me help you. Step down. Here we go! The drum major's widow! She's worn his coat since the day he died. The horse's head has lost an ear! That's the florist laughing. He has crinkly eyes. In the bakery window, lollipops. Smell that! They're giving out melon slices! Sugarplum, ice cream! We're passing the park butcher. Ham, 79 francs. Spareribs, 45! Now the cheese shop. Picadors are 12.90. Cabecaus 23.50. A baby's watching a dog that's watching the chickens. Now we're at the kiosk by the metro. I'll leave you here. Bye!
|
